Sonja Biserko upozorava da političke i intelektualne strukture u Srbiji „još uvijek nisu napustile ideju tzv. srpskog sveta“, koja i dalje počiva na etničko-vjerskoj homogenizaciji i teritorijalnim ambicijama. Nakon što je hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić u Milanu podnio prijavu protiv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, ponovo je otvorena tema „Sarajevo safarija“ – zločinačkog fenomena tokom opsade Sarajeva, koji se odnosi na ubijanje civila iz čiste zabave.

Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji u razgovoru ističe da srbijansko društvo nije ni približno spremno za suočavanje s prošlošću, a Vučićevo pojavljivanje na Jevrejskom groblju kao pripadnika radikala predstavlja neosporivu činjenicu koja ga, bez obzira na eventualni ishod istrage u Italiji, moralno kompromituje.

Prema njenim riječima, teško je zamisliti da bi osoba s takvom ratnom prošlošću mogla biti šef države u iole stabilnom i demokratski konsolidovanom društvu. Biserko naglašava da Srbija nikada nije sistemski preispitala sopstvenu odgovornost za ratove devedesetih, jer u državi decenijama dominiraju nacionalistički narativi i populizam.

Ona tvrdi da Vučićeva moć ne proizlazi samo iz institucionalne kontrole i represivnog aparata, već iz sveukupnog urušavanja društvenog sistema vrijednosti – medija pod političkim nadzorom, široko rasprostranjenog klijentelizma, straha i odsustva političke odgovornosti.

Govoreći o njegovom negiranju boravka na Jevrejskom groblju i prijetnjama tužbama britanskim medijima, Biserko podsjeća da postoje snimci koji dokazuju da je Vučić bio prisutan na toj lokaciji kao dobrovoljac. Ona naglašava da nije presudno da li je lično pucao, jer već samo prisustvo na mjestu sa kojeg su svakodnevno gađani civili nosi moralnu i političku težinu. Zbog toga smatra da ovaj slučaj predstavlja ozbiljnu moralnu kompromitaciju aktuelnog predsjednika.

Govoreći o odnosima u regionu, ona tvrdi da političke elite u Srbiji i dalje održavaju projekte zasnovane na starim matricama, jer u zemlji nikada nije provedena istinska lustracija niti suočavanje s vlastitom ratnom politikom. Kao primjer navodi i ulogu Zorana Đinđića, za kojeg smatra da u svojim reformskim pokušajima praktično nije imao realne šanse, a njegovo ubistvo je razotkrilo dubinu kriminalizacije države, posebno unutar bezbjednosnih struktura.

Komentarišući stanje u Republici Srpskoj, Biserko ocjenjuje da je Milorad Dodik politički oslabio, ali i dalje kontroliše ključne resurse – bezbjednosne agencije, medije i novac. Ona ističe da je veza između Vučića i Dodika bila izuzetno jaka i da je riječ o projektu koji je obilježen kriminalom, korupcijom i pljačkom javnih dobara.

Na kraju, Biserko ističe da protesti u Srbiji neće dati stabilan rezultat bez aktivnog angažmana Evropske unije, jer Srbija, kako kaže, nema unutrašnje mehanizme koji bi omogućili održivo političko rješenje.